Ko doživi i pričaće! Ćamil Duraković, najpoznatiji je bosanskohercegovačkoj javnosti po tome da je bio načelnik Srebrenice.
Sada je nezavisni kandidat za potpredsjednika Republike Srpske.
Malo je poznato da je Ćamil Duraković, intelektualac par excellence, da je jedan od preživjelih genocida u Srebrenici, da je jedan od najvećih živućih boraca Podrinja.
Priredila: Azemina Smailbegović Mulahuseinović
I zaista čudno je to da u Bosni Podrinje ne zovemo Krajinom, jer tu sve počinje i završava. Bio je najveći borac protiv krađa glasova u prethodnim izbornim ciklusima. Specifičan, a ujedno i neobičan političar kojeg je sociološki teško definirati.
Konzistentan je u svojim promišljanjima što ga je mnogo koštalo, ali, istovremeno, je i političar iz naroda sa američkom fakultetskom diplomom u džepu. Rijetko priča o sebi, osim kada se „nahuja“, ali i to je odlika dobrog političara.
Želi ljudima dobro, političkim suparnicima ukazuje na greške, ne psuje ih i istovremeno stručno, politikološki, vrlo uravnoteženo objašnjava građanima – biračima gdje su i kuda ih ovo sve u Bosni vodi ukoliko se ne dese promjene.
Ćamil Duraković je, gledajte čuda, odlučio da se kandiduje kao nezavisni kandidat za potpredsjednika RS-a. To bi po mnogo čemu mogao biti fenomen koji bi se mogao izučavati u knjigama.
U nastavku ovog teksta Ćamil Duraković, budući potencijalni potpredsjednik Republike Srpske, entiteta u Bosni i Hercegovini pojašnjava šta će se desiti ako u našoj državi iza drugog oktobra ostane ovakvo postojeće stanje u kojem se nalazimo.
„Treba biti iskren, pa reći: – Bosna i Hercegovina je u pravnoj, administrativnoj, demografskoj i egzistencijalnoj provaliji iz koje je teško vidjeti izlaz. Država postoji samo na papiru i u zamisli malog broja ljudi, koji odbijaju prihvatiti stvarnost i stanje “na terenu”.
Ostali, njih oko 85 odsto uporno zagovaraju i glasaju za ekskluzivno etničke stranke i odvojene teritorije.
Rezultati mirovnog sporazuma legitimirali su ekskluzivno srpski, hrvatski i mješoviti prostor, koji se lakonski naziva bošnjačkim.
To su činjenice koje je gotovo nemoguće promijeniti.
Šest sedmica koje je Visoki predstavnik nezvanično ostavio političarima u BiH da se dogovore o izmjenama Izbornog zakona su istekle, a prirodni i neprirodni partneri u vlasti nisu razmatrali ni mogućnost da se sastanu, a kamoli dogovore.
Osim, ako to nesastajanje nije dogovor(eno).
Prije nekoliko dana u OHR-u, pod otvorenim i snažnim lobističkim i drugim utjecajima Hrvatske počeo je novi krug konsultacija o mogućim rješenjima problema u BiH.
Ne treba napominjati da su neki učesnici ovih konsultacija u velikoj mjeri kreatori problema koje intenziviraju radi vlastitog održavanja na vlasti. Drugim riječima, oni koji su učestvovali u kreiranju problema znaju šta je rješenje, ali bi dokidanje problema značilo njihovo političko samoubistvo.
Građani su se neko vrijeme bavili vaučerima za vikende u zračnim i vodenim banjskim lječilištima. U isto vrijeme, socijalno kompromitovani su se smijali i plakali nad 100 KM “pomoći” u krizi, a svi skupa (naročito imunokompromitirani) očekuju sljedeći val covid-a.
Za to vrijeme, politički subjekti koji su na vlasti od izbora dvostruko profitiraju: čine da niko ne pita šta je sa gotovo milijardom maraka prikupljenih u prvih šest mjeseci ove godine (zahvaljujući isključivo nenormalnim poskupljenjima), a s druge strane, izbornim kampanjama zbijaju stranačke glasačke redove.
Uopšte ne brinu o budućnosti zemlje, jer kako god da ova “priča” završi, bilo da BiH ostane cijela ili se podijeli po etničkim šavovima – njihove pozicije su neupitne. Štaviše, u drugoj varijanti su osigurani toliko da pozicije aktuelnih vladara više niko nikad ne bi mogao ugroziti.
Za pet ili deset godina, ako se u međuvremenu ništa ne promijeni, biologija će učiniti svoje i oni koji su preuzeli vlast u prošlom stoljeću biće znakovito stariji i mnogostruko bogatiji.
Do tada, najveći broj njihovih najodanijih glasača će biti ili u penziji ili na istini, a cijeli naraštaj pretendenata na njihova mjesta, će režati, čekajući da mastodonti posrnu i da se oni počaste njihovim ostacima.
Mladi ljudi koji još uvijek budu živjeli ovdje ili će biti radikalniji, nastraniji i zagriženiji nacionalisti nego što su njihovi duhovni učitelji i ideološki prethodnici, ili će biti toliko zgađeni svime da će samo željeti otići odavde.
Neću više da šutim! Ukoliko nam ovakav scenarij ne smeta – nastavit ćemo glasati za sve one koji su nas doveli u najgoru situaciju u kojoj smo bili od rata. Nastavit ćemo slobodan pad koji teško da išta može zaustaviti! Nakon nas past će naša djeca, pa njihova djeca…
I ova zemlja će biti naseljena nekim ljudima, kojeg li apsurda, koji će je više zasluživati nego mi.
Ako nam se scenarij ne sviđa, ako želimo spriječiti ili makar usporiti pad (da bi ga nakon nekog vremena zaustavili), postoji izbor – SVE ZA DRŽAVU!“, zaključuje Duraković.
