Gospodin Alden Pervan docent je internacionalnog i evropskog ustavnog prava u Enšedeu, u Nizozemskoj, gdje je i izgradio svoju profesionalnu karijeru. Čast nam je razgovarati sa gospodinom Pervanom i evo, prije svega, jedan srdačan pozdrav iz Bosne i Hercegovine!
Hvala vam. Srdačan pozdrav i vama. Ja sam inače rođen u Sarajevu a odrastao sam u Nizozemskoj.
Kad je u pitanju struka, kako bi kao pravni ekpert ukratko ocijenili, odnosno uporedili ustavno funkcionisanje jedne napredne zapadne zemlje, kao što je Nizozemska, i BiH?
Hvala vam na pitanju. Mislim da je to baš srž svega onog što se sad i dešava. Nizozemska je naravno država koja je kroz historiju donijela svoj ustav na jedan demokratski način i to je bila volja nizozemskog naroda. Ustav BiH koji imamo danas je rezultat pregovora u Dejtonu i direktna posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i njegov dio.
Naravno, to je bio jedan kompromis u tom momentu i ustav koji je bio realan u uslovima kada se donosio. Međutim, to nema nikakve veze sa nekim ustavom koji je donesen u nekom demokratskom parlamentu, kroz volju naroda i narodnih zastupnika. Znači, to je velika razlika i to se vidi u samom ustavu BiH kad ga poredite sa ustavom jedne Nizozemske.
Da, to je bilo u ono doba dobro rješenje za BiH i u stvari jedino rješenje da se zaustavi rat. Međutim, s godinama su se gomilali problemi. Danas nam se kao jedan od uslova za pristupanje EU nameće komplikovano pravno usklađivanje sa evropskom pravnom stečevinom.
Da li je u stvari riječ o jednom skoro pa nemogućem zahvatu?Koliko naš ustav slijedi napredna evropska demokratska načela i može li se ova regulativa prilagoditi bez određenih ustavnih izmjena?
Pa ja mislim da ne može, da je nemoguće s ustavom kakav jeste ući u EU kao članica. Mislim da su mnogi bh. eksperti kao i evropski stručnjaci isto to naglasili. Jednostavno nije moguće na ovaj način, sa etničkom podjelom u samom ustavu i diskriminacijom koju naš ustav posjeduje ući u potpuno demokratsko društvo, gdje je fokus u prvom redu na građanstvu, na građanima kao pojedincima a ne na etničkim grupama ili konstitutivnim narodima, koje mi poznajemo u našem ustavu sa svim ostalim diskriminatornim elementima koje donose sa sobom.
Znači, moje i mišljenje mnogih drugih je da sa ovakvim ustavom nije moguće ući u EU i da ćemo morati poraditi na tome prije nego što uopšte dođemo u neku realnu poziciju da nekada postanemo članica.
Pretpostavljam da pratite dešavanja u BiH koja su u zadnje vrijeme prilično turbulentna. Na stolu su zahtjevi za promjenu ustava, za ono što se vezuje oko izbornog procesa. Gdje bi bila tačka na kojoj bi bilo najjednostavnije da se mijenjaju stvari? Na koji način bi se to moglo najlakše odraditi?
Pa mi imamo već nekoliko presuda Suda za ljudska prava koji je mnogo toga rekao o našem ustavu i diskriminaciji koja je u njega ugrađena a koji je, opet kažem, bio posljedica pregovora u Dejtonu, i u tom momentu je to bila realna situacija.
Međutim, ako želimo napredovati mi moramo provesti odluke Evropskog suda za ljudska prava, a Evropska konvencija o ljudskim pravima je kao takva direktno primjenjiva u BiH i ima prioritet nad bilo kojim domicilnim zakonom koji je u kontradikciji sa tom evropskom konvencijom. Znači, po meni tu leži rješenje, da se ozbiljno pristupi tome i da se insistira na provođenju presuda iz Strazbura. To je jako jednostavno.
Kad je riječ o dijaspori, vi ste u Nizozemskoj a gravitirate i prema Njemačkoj. U tom dijelu Evrope naša dijaspora je prilično brojna. Je li ta populacija organizovana na način da podupire vaš što kvalitetniji boravak i život, da potpomaže što bolju radnu, socijalnu, pa i političku adaptaciju naših ljudi?
Mi smo ovdje kao Bosanci i Hercegovci u državama EU jednostavno građani tih država i oni nas gledaju kroz to građanstvo. Niko nas ne gleda kao Bosance i Hercegovce u nacionalnom smislu. Mi nemamo nikakvih problema sa bilo kojom vrstom integracije. Ono što je važno da se naglasi je da smo mi ipak kao Bosanci i Hercegovci evropski narod i nama nije problem da se integrišemo u bilo koju evropsku državu jer dijelimo mnoge norme i vrijednosti sa drugim evropskim narodima. To nam zaista pomaže i ja vidim koliko brzo uspijevamo da se integrišemo u neko novo društvo. Mislim da smo se tu dokazali.
Kao bh. dijaspora, mada ja izbjegavam “dijasporu” i volim koristiti neke druge termine kao “iseljeništvo”, ili građani BiH koji se trenutno nalaze izvan države…mi smo i međusobno poprilično dobro organizovani, i po državama, ali i na relaciji npr. Njemačke-Nizozemske-Švedske.
Imamo neke mreže koje nas povezuju i radimo na mnogim inicijativama kad dođe do nekih momenata gdje nas država BiH treba. Imamo svoje organizacije ovdje u ovim državama koje rade na mnogim pitanjima – i prema Evropskom parlamentu, i prema drugim evropskim institucijama, a i međusobno održavamo kontakte.
Naravno da su socijalne mreže to sve malo pojednostavile u zadnjih nekoliko godina i lakše nam je doći do kvalitetnih ljudi, eksperata, i povezati se. Mislim da dobro idu ti procesi.
Ono što tu često fali je direktna potpora iz same države BiH, kroz institucije. To sve postoji, i to ide po meni u nekom pozitivnijem smjeru nego što je bilo u prethodnom periodu, ali bi se to moglo malo eksplicitnije posložiti. Kako?
Pa moglo bi se ipak razmisliti o nekom ministarstvu dijaspore. Ako je to nemoguće u ovom momentu tražiti na državnom nivou, da se to spusti na neki entitetski, federalni nivo, ili na neku vrstu organa za dijasporu u kojem bi dijaspora direktno učestvovala u svim temama vezanim za BiH. Ja mislim da ljudi koji su već 30 godina izvan države, a koji žive u EU, itekako mogu pomoći da se pokuca na vrata EU, ili da se s ove strane vrata otvore kada BiH konkretno pokuca na ta vrata.
Dakle, treba nas u pozitivnom smislu te riječi “iskoristiti”.
Postoje li još neki bitni problemi u odnosima sa BiH?
Jedan bitan problem se uvijek javlja kada se dođe do izbora, bili to lokalni ili državni izbori. Sistem glasanja je još uvijek jako kompleksan.
To smo vidjeli na zadnjim državnim izborima kada smo kroz pokret Snaga domovine pokrenuli hiljade ljudi da se registruju na vrijeme i da glasaju za bilo koga. Vidjeli smo da taj sistem jako teško funkcioniše.
Ta digitalizacija je još uvijek na nekom nivou koji nama u dijaspori pravi probleme pri registraciji – traži mnogo nekih dokumenata od nas i teško je doći do neke finalne registracije, pogotovo za ljude koji nisu baš “tehnološki podkovani”. To bi se moglo pojednostaviti da bi mi, kao veliki dio bh. zajednice koji živi izvan države, mogli aktivnije iskoristiti sve prilike.
Šta je tu rješenje? Digitalno je doba, može se premostiti ono što je bilo nemoguće pa da se sve teritorijalno dobro organizuje i da se sam proces registracije i glasanja pojednostavi.
Ja mislim da je to stvar komunikacije sa CIK-om, da se oni jednostavno više fokusiraju na probleme koji su bili u prošlosti, i da rade na tome.
Ako je iskrena želja da se dijaspora više uključi u sve teme i prilike BiH? Međutim, želim naglasiti da smo često dolazili do zaključka da se ponekad, možda i svjesno, sprječava dijaspori da se odazove na izbore. Dijaspora u tom smislu nije ničija i može glasati za bilo koga za koga želi. Vi znate da je to, što se tiče BiH, uvijek malo osjetljiva tema. Glasači se unaprijed usmjeravaju prema nekim strankama, a što se bh. dijaspore tiče, ona je autonomna.
Mislim da stoga pravi neke probleme, pa se ne zna kako će sutra glasati, koje efekte tj. posljedice će imati na rezultate samih izbora? Možemo se tu uporediti i sa nama susjednim državama, Srbijom i Hrvatskom, gdje dijaspora ima veliki uticaj na izborne rezultate.
Vi ste mlad čovjek i vjerovatno najviše komunicirate sa mladim ljudima. To su sad neke nove generacije koje su potpuno integrisane u zemlje EU. Kakvo je raspoloženje među tim ljudima, koliko imaju izražen taj osjećaj, tu privrženost prema domovini, i kolika im je uopše želja da nešto poduzmu kako bi se stvari u BiH prominjenile na bolje?
Pa ja mislim da ta svijest još uvijek postoji. To vidim kroz rad u raznim organizacijama u kojima sam prisutan kao član, u kojima sam aktivan. Mnogi mladi ljudi koji su rođeni u ovim državama EU ipak pokazuju to “bosanstvo” i privrženost BiH…da nešto pozitivno rade za nju.
To su sve školovani ljudi koji svoj bosanski identitet nikad nisu odbacili, ali vide ga kao dio kompletnog identiteta njihove osobe, i to za njih nije nikakakv konflikt – biti npr. Nizozemac i istovremeno ostati privržen BiH, ili biti Nijemac i Bosanac istovremeno. Znači, tu nema nikakvih problema, jedino što tim ljudima često fali je neka vrsta priznanja, o čemu smo malo prije pričali.
Neka vrsta priznanja države da smo tu, da smo dio te cjelokupne bh. priče i da treba da budemo neka vrsta rješenja i pomoći za sve ono što BiH trenutno treba. Znači – priznanje, to je najbitnije!
Tu mislim na institucionalno priznanje. Da se jednostavno kroz institucije više pažnje posveti ovom dijelu bh. zajednice koja se nalazi izvan države, a to je možda i trećina cjelokupne bh. zajednice.
