Doajen bh. glumišta Josip Pejaković vrlo otvoreno i javno je upitao: “Gdje su ti kulturnjaci koji su udarili pečat ovoj kulturi, ovoga grada i ove države?”

Na svjetski dan pozorišta Josip Pejaković – doajen bh. glumišta obilježio je 55 godina svog umjetničkog rada. Na matičnoj sceni na kojoj je ostvario neke od najvećih uloga u bh. teatru, Narodnom pozorištu izveo je svoju monodramu “Oj, živote”. O životu, pozorištu, Bosni i Hercegovini i trenutnom stanju u kulturi govorio je za Novi dan na televiziji N1.

Za monodramu “Oj, živote”, koju je u Narodnom pozorištu u Sarajevu prvi put izveo prije 45 godina, doajen bosanskohercegovačkog glumišta, Josip Pejaković, kaže da je ona zapravo njegova lična karta.

“To je ta moja vječna inspiracija, kasnije ću ja to naći u kjigama poznatih teoretičara u glumi – istu metodu koju sam ja primijenio na tom jednom tekstu koga je Luka Pavlović u svojoj kritici, koja je bila vrlo značajna za mene jer on je značajan za mene, rekao da je to sumorna hronika vremena.

To je vječna tema – pobuna rudara. Evo, imamo to u Zenici danas, a zamislite ja o tome pišem i igram to prije 45 godina”, kaže Pejaković.

Za metafore u tekstu “Oj, živote” kaže da su životne te da ih svi razumiju. Osvrnuo se na brojna igranja u raznim pozorištima i domovima kulture tokom proteklih nekoliko decenija, istaknuvši da mu nikada nije bilo bitno ko će se u tom trenutku naći u publici.

“Ili ko nije došao, kao što je bilo ovoga puta u Narodnom pozorištu gdje se bezmalo nije pojavio nijedan glumac – uposlenik Narodnog pozorišta, jer vjerovatno njih to ne interesuje.

To nije iznenađenje jer je ta generacija glumaca vaspitana na toj Akademiji koju su oni završili da se ‘hahače’ i šegače na račun ‘Oj, živote’. Oni su na audicijama polagali inserte iz moje predstave sa jednom ružnom potkom i karikaturalno, što je njima nedokučivo i dan danas jer je to ozbiljan teatar”, dodaje glumac.

Govoreći o režiranju i kreiranju sudbine pozorišta i glumaca, osvrnuo se na aktualnu ministricu kulture i sporta u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zoru Dujmović, kazavši kako nikad nije došla u pozorište, da ju pozorište ne interesira te da se bavi “bacanjem kamena s ramena u Kupresu i ‘ojkanjem’ po Hercegovini”.

“Ja ću govoriti samo o kulturi. Ne želim da političarim više. Što sam govorio na temu politike, govorio sam. Prestat ću, ali ću govoriti o kulturi. Nama režira živote žena koja je ministar za kulturu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ja je nikad nisam vidio u Narodnom pozorištu, niti ona ima potrebu da dolazi u Narodno pozorište. Ona se bavi kosidbom na Kupresu, bacanjem kamena s ramena, ojkanjem po Hercegovini i ne znam kojekuda. Ona je osam godina krojila sudbinu kulture, ove jadovine, kako je ja nazivam, Federacije BiH”, rekao je.

Komentirajući novi prijedlog ministrice za kulturu kaže da je svako rješenje bolje te dodao: “Ali ostavština od ove koja je bila prije nje je takva da ona može biti Peter Bruck, a ne Sanja. Ne može to poraviti. To su stvari koje su nepopravljive, to su nesagledive posljedice koje je ostavila ta žena koja uopće mene ne priznaje kao umjetnika i to je javno rekla u svom kabinetu.”

Za Sanju Vlaisavljević kaže da je jedna reprezentativna žena koja ima znanje, ali da ne može popraviti neporavljivo:

“Govoriti sada o nekome, a nemati nikakvog povoda u rezultatu je besmisleno. Čak se i ne zna da li će biti ministrica, jer ona je samo u prijedlogu, a već je dočekana na nož od ovih koji smatraju da je bavljenje pozorištem šejtanski posao.”

Kaže da su stvari koje su nam zakucale na vrata ‘92. godine nepopravljive te da su rezultati ‘njihovih’ zločina, pogotovo u kulturi, više nego vidljivi.

“Dino Mustafić ulaže vanredne napore da na neki način izbalansira stanje, stavljanjem velikih djela na repertoar, dovođenjem velikih reditelja koji prave i dobre predstave, ali to nije rješenje. On ne može popraviti krvnu sliku glumaca ili krvnu sliku baletskih igrača kojih nema, ili operskih pjevača kojih također nema. To je sve trebalo rasporediti. Mi smo bili državno Narodno pozorište jer smo imali balet, operu i dramu. Mi danas po ovim rezultatima nismo ni pozorište mjesne zajednice, a kamoli grada”, rekao je glumac.

Iznenađuje ga da Sarajevo kao kulturni centar gdje je koncentracija važnih institucija kulture najveća u BiH u trećem mandatu ima sportistu kao ministra kulture.

“Gdje je taj Haris Pašović? Gdje je taj Ademir Kenović? Gdje su ti kulturnjaci koji su udarili pečat ovoj kulturi, ovoga grada i ove države? Zar oni ne izazivaju ama baš nikakav interes ovih skorojevića koji se bave nekim stvarima koje su… Ja ne mislim da je sport nebitan, ali u odnosu na Narodno pozorište ili na ostale instiucije kulture on nikad ne može doći u ravnu, jer to ne može prije svega zajedno. Mora postojati ministarstvo sporta i omladine i ministartvo kulture posebno i onda ćemo imati rezultate.

To je period od deset godina da se to rekonstruira i resetira od loših utjecaja. Uz sav respect ovog odlazećeg ministra Avdića koji je bio vrlo reprezentativan i po izgledu i namjerama i onome što je radio, ali on je ipak sportista”, kazao je Pejaković istaknuvši da u kulturi treba živjeti, a ne baviti se socijalnim pitanjima i socijalnim radom kao aktualna ministrica kulture Dujmović te dodao:

“Svaki pokušaj Sarajevo film festivala, MESS-a ili ovih ljudi koji žele da ovaj grad otvore prema cijelom svijetu, od nje su bili odbijeni. Ali zato kosidba na Kupresu i ojkanje dolje, je li, to je naša kulturna baština. Nemam ja ništa protiv toga. To jeste jedan dio etno kulture, ali to je samo mali dio u odnosu na ono što mi treba da stvaramo u oblasti koju ja pokrivam.”

Pogledajte njegovo gostovanje.

Video snimci sa interneta

Pročitajte više

Log In

Forgot password?

Forgot password?

Enter your account data and we will send you a link to reset your password.

Your password reset link appears to be invalid or expired.

Log in

Privacy Policy

Add to Collection

No Collections

Here you'll find all collections you've created before.