Politolog Davor Gjenero komentirao je uvođenje sankcija političarima iz vrha HDZ-a BiH i SNSD-a, Marinku Čavari i Alenu Šeraniću.
-U nekim razdobljima vrijeme kao da se ubrza, a događaji prestižu jedan drugi, pa se počne događati ono što se odavno moralo dogoditi, a već smo se prestali nadati da će se dogoditi ikad. Upravo u takvu razdoblju živimo.
Prije samo godinu i pol dana, 15. decembra 2020. dva su člana Predsjednštva BiH, gospoda Željko Komšić i Šefik Džaferović odbila sudjelovati u kvazidiplomatskoj predstavi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom, koji je više pozornosti od susreta u Predsjedništvu posvetio onome u „Srpskom Sarajevu” sa dvojicom svojih „podizvođača” u poslu razbijanja Bosne i Hercegovine, s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, kaže na početku Gjenero za „Slobodnu Bosnu“.
-Sada, kad su, doduše neizravno, „preko delegata”, susret s Lavrovom odbili i Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Prvoslav Perić (Porfirije), nitko se nije ni sjetio geste dvojice odvažnih bosansko-hercegovačkih političara, jer tih godinu i pol, kao da je bilo silno davno.
Lavrovu danas ne recitiraju njegove pjesmotvorine, kao što su to činili tih dana, u jednoj od članica EU i NATO, nego je gospodin tamo gdje spada – na listi onih koji nogom ne mogu stupiti na prostor slobodnoga svijeta, na listi onih s kojim ne možete kontaktirati, a da pritom ne prekršite demokratski „Code of conduct”, ili jednostavnije, demokratska pravila ponašanja.
Naravno, Vučiće, Dačiće i Periće to ne obvezuje, jer oni su bili spremni saslušati Putinovog glasnika, samo da je ovaj mogao doći i prenijeti im poruke iz Kremlja, iz KGB-a ili iz Moskovske patrijaršije. Međutim, demokratski mlinovi melju, i usput su samljeli i sirotog diletantskog pjesnika Lavrova, navodi Gjenero.
-Mlinovi demokratske administracije u Washingtonu istog su dana mljeli neko drugo brašno. Ovog puta je samljeven Čovićev suradnik Marinko Čavara, raspoređen na „poslove i radne zadatke” Predsjednika BiH Federacije. Naravno, Čavara, koji je i javnosti u Hrvatskoj praktički nepoznat, nije važna figura.
Jasno je da je artiljerijska vatra iz Washigtona postala sve preciznija, da je počelo „padati” sve bliža Čoviću, sada i bliže nego kad je bila „pogođena” Gordana Tadić.
Još u vrijeme kad se Čović družio s neshvaćenim ruskim pjesnikom Lavrovom, o njemu se u Zagrebu govorilo kao o bosansko-hercegovačkom prvaku europeizma i euroatlantizma, kao o najvažnijem zagovorniku Europske Unije i NATO saveza u BiH.
Sada iz EU prema njemu dolazi neuvijeni prezir prema njegovoj razaračkoj politici, a SAD su sve bliže tome da ga pridruže Dodiku ili Putinu i Lavrovu, među ljude s kojima pristojan svijet ne komunicira.
Demokratska politika u Zagrebu, pak, traga za „win-win” strategijom, izborom pristojnog kandidata za člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, što bi omogućilo da i prema sadašnjem izbornom zakonu „Hrvati sami izaberu svog člana Predsjedništva”. Milanović, naravno, ne spada u taj demokratski prostor.
On pred superiornim austrijskim predsjednikom Alexanderom von der Bellenom i slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom bulazni o tome kako EU lideri ne znaju notorne činjenice o BiH i ne slušaju njega koji bi ih rado podučio na temelju svoga golemog znanja.
Vrijeme se ubrzalo, pa tako više Lavrova ne primaju niti u Beogradu, a Čović je na izlaznim vratima iz političkog života. Dodik je već pod sankcijama, a još uvijek na istom putu s Čovićem. Uskoro ćemo vidjeti jesu li najprije Gordana Tadić, a sada i Marinko Čavara, bile prve lastavice, vjesnici lijepa vremena u BiH, vremena bez Dodika i Čovića u političkom životu, zaključio je Gjenero.
