in ,

Emir Hadžihafizbegović za srbijanske medije: “Pakao Prijedora se, zajedno sa Višegradom, Zvornikom i Fočom može nazvati nepresuđenim genocidom”

Direktor Kamernog teatra i jedan od najvećih bosanskohercegovačkih glumaca Emir Hadžihafizbegović

Direktor Kamernog teatra i jedan od najvećih bosanskohercegovačkih glumaca Emir Hadžihafizbegović rad na Šindlerovom liftu, čija je premijera zakazana za 24. februar, nazvao je “najvažnijim projektom u svom mandatu“.

„Prije godinu i po pročitao sam sjajni Cvijetićev roman i odlučio da otkupim prava za adaptaciju. Nisam mnogo razmišljao o tome ko bi režirao tu za nas veoma važnu predstavu: ime mog prijatelja Kokana Mladenovića samo se nametnulo“, kaže Emir Hadžihafizbegović za magazin Karakter.

„Ako je, kako nas Šekspir uči, pozorište ogledalo života, onda je priča o paklu Prijedora, koji se, zajedno sa Višegradom, Zvornikom i Fočom može nazvati nepresuđenim genocidom, zapravo priča o paklu u svakome od nas. Naročito ako je stavimo u kontekst užasa još neporaženog fašizma koji vidimo na raznim tačkama nekadašnjeg jugoslovenskog prostora. U samom Prijedoru i okolini devedesetih je pobijeno više Bošnjaka i Hrvata nego u Srebrenici. Darko Cvijetić, koji piše o tim događajima, veoma je hrabar čovjek.“

Zašto je hrabar?

Pisati roman o paklu svog grada i živjeti u njemu za mene je istinska hrabrost.

Radnja romana događa se u dva prijedorska solitera, u koja su se stanari uselili 1975. godine, u vrijeme Titove Jugoslavije.

Tako je. Početkom devedesetih, komšije u ta dva nebodera naglo su počela da se pretvaraju u zvijeri, da muče i ubijaju jedni druge. Rađanje i bujanje Zla ispitivaće se narednih mjesec u Kamernom teatru, tokom rada na predstavi Šindjerov lift.

Kako čovjek od mirnog komšije postane zločinac?

U čovjeku ravnopravno žive Dobro i Zlo. Sami odlučujemo šta će prevladati; sami biramo stranu. Zlo u romanu Darka Cvijetića dolazi iz osjećanja da je sve dozvoljeno. „Ako nema Boga, sve je dozvoljeno“, kaže Ivan Karamazov. Ko je stanarima prijedorskog i svih sličnih jugoslovenskih nebodera dao takvu dozvolu, ko im je poručio da „nema Boga“? Dali su im je vlastiti atavizam i mitomanija; rekli su im SANU, Dobrica Ćosić, Radovan Karadžić, RTS, Milorad Vučelić, Dragoš Kalajić; dale su im službe koje su dijelile oružje po BiH tri mjeseca prije rata; rekli su im Arkan, Biljana Plavšić, Nikola Koljević… Ako dugo živite u svijetu „pogrešnih dozvola“, lako od tihog susjeda postanete zločinac; od običnog čovjeka „nadčovjek“, koji sebe počinje da doživljava kao suverenog gospodara tuđih života i tuđih sudbina.

Intervju u cijelosti čitajte na portalu magazina Karakter.

BALKANSKA ESTRADA OKOVANA TUGOM Preminuo prvi pobjednik takmičenja “Nikad nije kasno”

“Proročanstvo” Milorada Dodika vezano za Valentina Inzka: Znam što će se dogoditi tom ‘mrzitelju Srba‘