Prošla je jedna godina od smrti generala Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i filantropa Jovana Divjaka koji je jedan od najzaslužnijih za odbranu Sarajeva tokom posljednjeg rata. Nakon završetka rata bio je posvećen obrazovanju djece i mladih.
Divjak je preminuo u 84. godini u Sarajevu. U ratu i u miru je imao isti cilj, a to je multikulturalna Bosna i Hercegovina u kojoj će postojati život dostojan čovjeka. Opis njegovog života u jednoj rečenici bi glasio: Vojnik dobra protiv zla.
Rođen je 11. marta 1937. u Beogradu u kojem se školovao na Vojnoj akademiji, Komandno-štabnoj akademiji i Ratnoj školi. U francuskoj vojsci je završio Štabnu školu.
Čika Jovo, kako su ga odmilja zvali, je po izbijanju rata u Bosni i Hercegovini svoje znanje, hrabrost i ljudskost je založio za odbranu sugrađana. Kao oficir štaba Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine (TO BiH) na početku rata je jednostavno stao na stranu dobra. Kasnije je postao general ARBiH i pomoćnik Glavnog štaba ARBiH.
Jugoslavenska narodna armija (JNA) ga je 1991. osudila na devet mjeseci zatvora, jer je oružje ustupio Teritorijalnoj odbrani, a kaznu je izbjegao istupanjem iz JNA.
Godinu dana poslije, 3. maja 1992. godine, desilo se ono što je, između ostalog, obilježilo posljednji rat u Bosni i Hercegovini.
Tokom razmjene vojnika JNA za zatočenog prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića u bivšoj sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici, sadašnjoj Hamdije Kreševljakovića, povikao je kratku rečenicu koju mnogi pamte.
Po izbijanju sukoba, vojnicima je nekoliko puta naredio: “Ne pucaj!”
U jednom od najtežih trenutaka za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu Divjak se dokazao kao čovjek. To “ne pucaj” mora biti poruka svakoj sljedećoj generaciji ljudi na prostoru bivše Jugoslavije.
A kada je skinuo vojnu uniformu, mladima je najviše pomagao. Već 1994. je osnovao Udruženje Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu. Iza čika Jove i ovog udruženja sada stoji jedna druga vojska, a to je vojska ljudi kojima je pomagao da se obrazuju – da obrazovanje bude njihovo oružje.
Posebno je pomagao djeci koja su dolazila iz najugroženijih društvenih grupa. Osim toga, učestvovao je u mnogim humanitarnim aktivnostima.
Koliko je ovaj šarmantni, susretljivi i dobroćudni Sarajlija značio njegovim sugrađanima pokazali su upravo nakon što su protestovali protiv njegovog hapšenja u Austriji i dočekali ga po njegovom oslobođenju, dolasku u glavni grad Bosne i Hercegovine.
Srbija ga je pokušala procesuirati zbog dešavanja u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici, ali ga je Austrija, gdje je uhapšen po potjernici, nakon hapšenja oslobodila i nije ga željela izručiti ovoj zemlji. Često je poručivao da moraju odgovarati oni koji su odgovorni za ubistvo pripadnika JNA.
Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima je i ono najviše priznanje francuske države – Legije časti. Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare.
