in

KOJIM ĆE PUTEM ČOVJEČANSTVO IZAĆI IZ KORONAKRIZE: Pandemija je uvjerila i najveće skeptike da je globalnost neizbježna

Potaknut člankom g. Stiera o globalizaciji u zadnjem broju Globusa, predlažem nekoliko dopuna u četiri monografske crtice. Nadam se da je pandemija covidom-19 i najtvrdokornijim skepticima rastočila sumnju u neizbježnost globalnosti.

Govorim o globalnosti koristeći terminologiju minhenskog politologa Ulricha Becka (“Šta je globalizacija?” 1997.). Globalizmom on označava neoliberalnu ideologiju koja mnogodimenzionalnost savremenog života svodi na ekonomsku jedno-uzročnost (Marcuse bi kazao jednodimenzionalnost), s nakanom da svjetsko tržište preuzme regulatorne funkcije političkog djelovanja. U globalnosti, u “svjetskom društvu”, nijedna se zemlja ne može zatvoriti u sebe jer živimo mnoštvo ekonomskih, kulturnih i političkih oblika koji nisu determinirani nacionalnim politikama. A globalizacija je proces potkopavanja nacionalne države različitim transnacionalnim čimbenicima moći i mreža.

Nakon renesanse, otkrića Amerike, protestantizma, prosvjetiteljstva, raskoli s tradicijom produbljeni su industrijskom revolucijom i njenim posljedicama a mnogi postaju razvidni u 20. vijeku – razbijanje atoma, teorija relativnosti, atonalna muzika, apstraktno slikarstvo, analitička filozofija, predominacija nesvjesnog u čovjeku, jednakopravnost i suverenost naroda…

Globalizacija, tijesno povezana s digitalnom revolucijom, ubrzano nastavlja napuštati tradicionalne oblike života. Ona je unijela nepovratne promjene u načine poslovanja, upravljanja postrojenjima i sitnim uređajima, brzinu i tačnost računanja, finansijske transakcije, poslovno i lično komuniciranje, kupovanje, dostupnost znanja, učenje, prikupljanje i priopćavanje vijesti, širenje virtualnosti. Mijene u digitalnoj revoluciji označavale su razmeđa u razvoju kasnog kapitalizma: nakon 3. industrijske (“chip”) revolucije uslijedilo je digitalizirano “mrežno društvo” pa 4. industrijska revolucija umjetne inteligencije i bio-tehnologija, potom i doba kapitalizma nadzora. Digitalna revolucija omogućila je složene strojne automatizacije, praćene socijalnim promjenama, jer su automatizirana postrojenja uvelike zamjenjivala ljudski rad, potaknula prekvalifikacije i porast sektora usluga, uvećala potrebu za “bijelim ovratnicima”, specijalistima sposobnim upravljati složenim postrojenjima.

Digitalizacija je mijenjala i svakodnevne živote: otvorila je vrata čudesnom pretvaranju svega tekstnog, čujnog i slikovnog u složene kombinacije jedinica i nula, omogućila je digitalno snimanje i čitanje diskova zvuka i slika kao i njihovo elektroničko pohranjivanje, smišljeni su ‘pametni’ telefoni, socijalne mreže, platforme za bežično prenošenje zvuka i slika te slušanje muzike, gledanje filmova, praćenje tv-programa i čitanje digitaliziranih tiskovina odasvud i u svako doba.

Te promjene najopsežnije prikazuje Manuel Castells, donedavni univerzitetski profesor sociologije u Berkeleyju a odnedavno španski ministar nauke. Razvoj “mrežnog društva” on smatra epohalnom promjenom. U trotomnom djelu “Informacijsko doba: ekonomija, društvo i kultura” s kraja prošlog vijeka analizira kako su informacijsko-tehnologijska revolucija i širenje interneta poticali preoblikovanje materijalne osnove društva, stalno rastuću globalnu ovisnost ekonomija, drugačije odnose između ekonomije, države i društva, nove načine upravljanja kompanijama i njihovih umrežavanja, jačanje kapitala u odnosu na rad, slabljenje radničkih pokreta, deregulacije tržišta radi privlačenja investicija, plaćanje minimalnih poreza ili njihovo izbjegavanje, rastakanje države blagostanja… Za mnoge promjene temeljna je globalno objedinjavanje finansijskih tržišta, enormna koncentracija kapitala a s kapitalom i moći, što proizvodi velike nejednakosti unutar država i među njima. Castells uviđa i negativne strane digitalizacije – konsolidaciju crnih rupa ljudske bijede u nekim gradovima i regijama. Globalna nejednakost rapidno raste jer su samo bogati sposobni ulagati velik novac u skupe visokoprofitabilne tehnologije, čija eksploatacija ih čini još bogatijima.

Kraj prošlog milenija za Castellsa je konac dotadašnjeg načina privređivanja i življenja. Nastanak informacijskog kapitalizma kao “četvrtoga svijeta” otvara mnoge prilike ali razvija i “izopačene povezanosti” – ekonomsku beznačajnost i isključenost dijela stanovništva pa i svijeta, globalno umreženje kriminalaca, potkopavanje ovlasti države, obavljanje globalnih poslova bez globalne regulative. Dramatično ukazuje na samouništavajući nesrazmjer između prevelikog tehnološkog i zaostalog društvenog razvoja, ali optimistički poručuje da ljudi to mogu promijeniti.

Desetak godina kasnije Saskia Sassen, profesorica na univerzitetu Columbia, u “Sociologiji globalizacije” (2007.) analizira rastuće globalne među-uvjetovanosti te izazovni odnos globalnog i nacionalnog odnosno lokalizaciju globalnog. Paradigmu globalnih novosti autorica vidi u razvoju “globalnih gradova”. Ta urbana središta obavljaju silne količine transnacionalnih korporativnih poslova, opremljena su novim visokokapacitetnim elektroničkim platformama i informacijskim tehnologijama, bankama ogromne koncentracije globalno hipermobilnoga kapitala kao i onima s offshore uslugama.

Plate stručnjaka u informatičkim kompanijama, bankama i korporacijama su ogromne pa postupno nastaje globalna klasa visokoplaćenih. Nasuprot njoj razvija se i globalna klasa niskoplaćenih za tzv. sporedne i za klasične industrijske poslove. Svojim načinom života visokoplaćeni razvijaju svoju kulturu te u bezobzirnu igru ostvarivanja ekstraprofita uvlače i nekretnine podešene visini svojih primanja. Socijalne nejednakosti rastu a podjela bogatstva biva polarizirana i intra- i inter-nacionalno.

Globalni gradovi tvore nov društveno-prostorni poredak. No imaterijalnost elektroničkog poslovanja vezana je za mjesto i tvar – globalni gradovi su mjesta, protok informacija obavljaju informatička postrojenja. Funkcionisanje globalnih gradova nameće ravnotežu lokalnog i globalnog, lokaliziranje globalnog koliko i globaliziranje lokalnog.

Globalni gradovi pretvaraju ostatak svijeta u periferiju. Dvadesetak njih na svim kontinentima čvorne su tačke mreže njihovih odnosa pa je savremeni svijet i centraliziran i decentraliziran. Na opaske da je oduvijek bilo tako u međunarodnim odnosima, autorica upozorava da su razmjeri globalnih veza neusporedivi s prošlim načinima odnošenja.

Sedam godina kasnije Sassen objavljuje oštru kritiku posljedica uznapredovalog globalnog kapitalizma, u “Izbacivanja. Brutalnost i složenost u globalnoj ekonomiji” (2014.). Ukratko, uvedena je nova globalna politička ekonomija, građena na isključenjima siromašnih i ranjivih iz najprofitabilnijih poslova. Ogromne socijalne razlike su patologija globalnog kapitalizma, uz silan luksuz nekolicine mnoštvo ljudi živi i radi na rubu sigurnosnih i higijenskih standarda i blizu siromaštva. Izbacivanja ukidaju inkluziju, ljudska prava, socijalnu pravdu i demokraciju.

Drugo rizično područje su ekstraprofitni poslovi. Početkom 80-ih znatan dio industrije te usluga, uredskih poslova, pribavljanja ljudskih organa biva premješten u područja jeftine radne snage i povoljne zakonske regulative. Gotovo svi aspekti društva bivaju financijalizirani, preračunati u novac, a radi stvaranja profita ljudi su voljni brutalno razarati biosferu. Tradicionalno bankarstvo preraslo je u ‘tvornicu’ (ekstra)profita, u kojoj banke plasiraju i novac koji ne posjeduju. Na brojnim primjerima autorica pokazuje kako je u globalnom kapitalizmu profit postao važniji od ljudi. I konačno, u sprezi s krajnje učinkovitim elektroničkim mrežama, finansijski sektor finansira visokoprofitne pogone koji uništavaju srednje i male proizvođače. Ključni pronositelji promjena u globalnim gradovima ne počinjaju brutalno nasilje namjerno. Oni ga ni ne opažaju, niti brinu za društvene i ljudske posljedice svojih postupaka.

Zadnja studija na koju se ovdje oslanjam je 2. izmijenjeno izdanje “Globalizacije i njenih nelagoda” (2017.) nobelovca Josepha Stiglitza. To je jedna od brojnih analiza ekonomskih i političkih, dijelom i civilizacijskih posljedica izbora Donalda Trumpa.

Stiglitz globalizaciju načelno smatra korisnom za cijeli svijet, no postojeću proglašava neuspjelom i nepravednom. Trumpovu tvrdnju da je globalizacija za SAD najlošiji međunarodni sporazum Stiglitz prokazuje posve neistinitom jer su, po završetku hladnog rata, Sjedinjene Američke Države ponajviše oblikovale svjetski ekonomski poredak i njime se najviše okoristile. No početkom 1980-ih Sjedinjene Države su loše odabrale globalizacijske prioritete i njima su loše upravljale. U noviju globalizaciju ugrađeni su uski, korporativni i financijski interesi SAD-a i ekonomski najrazvijenijih zemalja pa Stiglitz ukazuje na njihove promašaje. Globalna raspodjela prihoda i bogatstva posve je nepravedna jer najveće profite ostvaruju najveći i najbogatiji (ponajviše njih 0,1%) a plaća ih većina siromašnih u SAD-u i nebogate zemlje svijeta. Vašingtonski sporazum građen je na liberalizaciji tržišta i deregulaciji no obje te mjere su neuspješne: zadnje tri decenije usporen je ekonomski rast SAD-a, plate niskokvalificiranih opadaju a sve malobrojnija srednja klasa stagnira dok se 1% najbogatijih sve više bogati. Na globalnoj razini igra promjenama kamata rezultirala je kreditima zemalja u razvoju po niskim kamatnim stopama i vraćanjem kredita pod visokim, čime su znatne količine novca iz zemalja u razvoju prelivene u banke bogatih. Već spominjano preseljenje industrijske proizvodnje u države jeftine radne snage istovremeno je obesnažilo radništvo u domicilnim državama i omogućilo smanjivanja njihovih plata te razbuktalo borbu zemalja pri dnu ekonomske ljestvice za privlačenje investitora. Posljedica deregulacije je i enormno skupa finansijska kriza 2008. godine.

Ovu analizu Stiglitz završava okosnicama globalizacije za 21. vijek. Njegova projekcija fer globalizacije donosila bi korist svima a vodila bi se alternativnim Štokholmskim konsenzusom, spisom trinaestoro svjetski poznatih naučnika. Konsenzus specificira mjere za inkluzivan razvoj, (socijalnu) jednakost, održivost okoliša te ravnotežu tržišta, države i civilnog društva. Globalizacija od 1980-ih do danas uvećavala je nacionalne i globalne probleme te polarizirala dohotke pa je na svim zemljama svijeta da jednakopravno doprinose rješavanju nedaća i izgradnji fer odnosa, usredištenih na brigu o ljudima umjesto o novcu.

Globalizacija nastavlja mijenjati svijet, niko ovdje spominjan ne protivi joj se. Uz brojna unapređenja života i poslovanja, citirani autori upozoravaju na njene negativne učinke, u nastojanju da se globalizaciju restrukturira. Ključna je poruka, ne samo ovih autora, da je za globalne djelatnosti potrebna globalna regulativa (globalni parlament? koordinacija? ujednačeni porezni sistemi? (pre)raspodjela dohotka?) ali i da partikularni ekonomski interesi ne mogu nadomjestiti politiku kao brigu za zajedničko dobro. Istovremeno ukazuju na posljedice kad zgrtanje novca i bezobziran grabež postanu značajniji od dobrobiti ljudi i moralnog postupanja.

U suodlučivanje o globalizacijskim procesima ovdje spominjani uklapaju i male i nebogate države te nastoje osmisliti načine globalne jednakopravnosti. I lokalni i globalni disbalansi mogli bi štetiti takvom nastojanju. A na malima je da svoje komparativne prednosti pretaču u globalne uspjehe.

Aktualna ‘diktatura nevidljivog’ unijela je zastoj, strah a možda i prijelom u naše svakodnevlje ali i razvojne projekte. Temeljem svijesti o globalnim konturama današnjice treba sveobuhvatno i strateški razmišljati kamo i kako dalje. Treba se suočiti i s pitanjem je li čovjek, opčinjen antropocenom, tobožnjim apsolutnim vladanjem svime, ostao autonoman ili je povećao razmjere samootuđenja, robovanja svojim proizvodima. Je li čovječanstvo spremno sagledati ne samo produktivne već i svoje opasne i tragične učinke, između ostalog porasta nejednakosti do osjećaja gorčine i nemoći, dospijeća u blizinu uništenja biosfere?

Ova pandemija i mjere za prevladavanje zaraze vode nas do poznatog raskrća. Jedan njegov krak, po kojem neke države već koračaju, vodi u autoritarizam, neofašizam, nacionalizam, protekcionizam, u kojem će pridonositelje razrješenju korona-krize neki doživljavati kao spasitelje i stoga kao vođe koji bolje od nas znaju što nam je činiti i koje treba bespogovorno slijediti. To su oni, govorit će, koji su nam neizvjesnost slobode zamijenili sigurnošću opstanka (npr. Erich Fromm, “Bijeg od slobode”). Autoritarnim i karizmatskim vođama uobičajeno naginju traumatizirani i ljudi patrijarhalnih nazora.

Drugi krak je onaj demokracije, međusobnog uvažavanja, zajedničkog dogovora o uslovima suživota, temeljem trezvenog prosuđivanja umjesto kapitulacije pred demagoškim utvarama i svaljivanjem odgovornosti na druge.

Povoljnom ishodu toga raskršća mogu se jedino nadati i sanjati ga. Čini mi se preuranjenim i naslućivati kamo će se zaputiti čovječanstvo.

 

(Jutarnji.hr)

Dragan Marinković Maca: Žrtve smo velike prevare

NAKON 10 GODINA ZAVRŠEN JE LOV NA BLAGO: Škrinju punu zlata zakopao je bogati kolekcionar, a do skrivenog mjesta odvela ga pjesma