KATASTROFA NA GRBAVICI Uprava je ovo dugo krila od navijača, a Željezničar se nalazi u velikim problemima

“Ostavljena su milionska dugovanja. Svaki dan nam pristižu novi računi za naplatu. To je najveći problem. Uskoro ćemo izaći u javnost sa kompletnom dokumentacijom i svim papirima, koji će pokazati koliko je Željo dužan“.

Ove riječi predsjednika Upravog odbora Fudbalskog kluba Željezničar Nihada Selimovića potpuno su zbunile navijače Plavih, koji su do prije samo nekoliko mjeseci bili u ubjeđenju da njihov voljeni klub uživa u svojevrsnom finansijskom komforu.




Istina, prije samo nepune četiri godine Fudbalski klub Željezničar je imao vanserijsku šansu da uspostavi potpuno nove odnose u domaćem fudbalu i udari temelje vlastite dominacije. Bilo je to vrijeme kada su se milionski iznosi slijevali u kasu Plavih sa Grbavice.

Na osnovu „solidarity fee“ dobili su dio zarade od prelaska Edina Džeke u Romu, isplaćeno je zaostalo obeštećenje za Ibrahima Šehića, realizovani transferi Amira Hadžiahmetovića i Riada Bajića u Konyaspor, pristigao je i novac od UEFA-e za evropske nastupe… Vreće para tadašnjoj upravi pale su u krilo, praktično s Marsa („Na računima sam ostavio cca tri miliona KM“, kazao je svojevremeno Almir Gredić).

I šta su uradili? Odlučili su sve predstaviti kao rezultat vlastitih poslovnih poteza, stvoriti imidž sposobnih rukovodilaca sa inteligencijom šahovskih genija. Prava je istina da su, ustvari, oni bili najmanje zaslužni za pomenute prihode.

Paradoksalno, dok su kreirali jedan scenarij za javnost, u stvarnosti se dešavao finansijski kolaps. Milioni su se preko noći istopili, čak su počeli da se stvaraju astronomski dugovi. Poput priče o slici Doriana Greya, jedan je Željezničar, onaj uglancani i ušminkani, predstavljan javnosti, dok je prava ilustracija stanja bila smještena u mračnom podrumu prekrivena plahtom.

Kako je došlo do toga? Prije svega, zbog nestručnog vođenja famoznog sportskog segmenta. Vjerovali ili ne, od 2015. godine, što nije tako davno, više od 90 fudbalera transferirano je u Želju. Dakle, ne govorimo o svim nogometašima koji su prošli kroz svlačionicu na Grbavici, već samo o onima koji su došli u klub kao „pojačanja“.

Pogledajte samo dio tog famoznog spiska – Zahirović, Stokić, Lendrić, Mladenović, Diatta, Livaja, Hodžurda, Đermanović, Halvadžić, Fejzić, Mailson, Tiago, Kramarić, Križman, Hervas, Pozder, Šećerović, Bevab, Stojanović, Radinović, Boccaccini, Crnov, Lazić, Nikolić, Marković, Bobić, Kajkut, Projić, Modić, K. Hadžić, Elsner, Arežina, Bakrač, Čurjurić, Vranješ, Jazvić,…




Treneri su isto mijenjani kao na traci. Vlado Čapljić je izdržao par sedmica, dok se i danas prepričava epizoda sa Slavkom Petrovićem, koji je otjeran poput psa uz poruku kako ima sat vremena da pokupi svoje stvari iz klupskih prostorija. Poput davne historije iz današnje perspektive djeluje podatak da je još u decembru 2018. trener bio Milomir Odović, koji nije počeo, ali neće ni završiti ovu sezonu na klupi Želje.

Gro novopridošlog igračkog kadra primao je više nego pristojne plate za bh. nogometne prilike (između 7.000 i 12.000 KM), dok su neki od njih značajno omastili brk i sa isplatama obeštećenja nakon raskida ugovora.

I tako više od 90 puta za manje od četiri godine. Transfer-politika bi trebala biti žila kucavica svih klubova u našoj zemlji, to znaju i vrapci na grani. Premalo smo tržište za ozbiljnije sponzorske ugovore, od prodaje ulaznice može se popuniti tek majušni dio budžeta… Samo pametno postavljen sistem proizvodnje i prodaje igrača zapravo može dati rezultat u ovom regionu.

Prvi je to shvatio Zdravko Mamić. I od Dinama stvorio redovnog učesnika evropskih kupova te izlog nogu ispred kojih je gužva evropskih velikana spremnih da novopečenom stanovniku Međugorja isplate desetine miliona eura.

U Želji to nisu shvatili. Čak naprotiv. Zanemarili su sistem svojih prethodnika zahvaljujući kojem su dobili milione zarađene od transfera.

Problem su počeli predstavljati i rezultati, koji su bili sve gori. Ipak, pritisak navijača jedno vrijeme je uspješno amortizovan pričom o renoviranju Grbavice. Iako su većinu sredstava za oživljavanje kultnog fudbalskog hrama osiguravali UEFA, NSBiH i vjerni navijači.

Onaj dio zadatka koji je bio u rukama rukovodstva zapravo je sporan. Istočna tribina, recimo, nikad nije dobila građevinsku dozvolu. Zbog toga se u tom dijelu još uvijek i ne mogu praviti poslovni prostori.

Zatim, prije nedavne utakmice mladih reprezentacije BiH – Moldavija na Grbavici izbio je svojevrstan skandal jer je teren morao biti očišćen staromodnom metodom, rukama i lopatama, umjesto da se uključe spektakularno najavljivani grijači. No, ni taj posao bivše rukovodstvo nije privelo kraju, s obzirom da nije nikad napravljena ni posebna trafo-stanica koja bi trebala strujom opsluživati grijače.

Vremenom su i navijači počeli gubiti povjerenje u klupske kormilare. Baza fanova polarizirana je kao nikad prije, jaz na Grbavici postajao je sve jači. Međuljudski odnosi u svlačionici također su narušeni do srži, nervozu su dodatno pojačavale sve češće kazne (kompletan igrački kadar je znao biti sankcioniran oduzimanjem čitave plaće, iako je to potpuno nelegalan čin).

Sve je na koncu rezultiralo neslavnim rekordom od šest uzastopnih poraza, nezapamćenim crnim nizom u Željinoj historiji, kao i polupraznim tribinama Grbavice na koju su prestali ići i neki najvjerniji plavi navijači, razočarani ruinom u koju se pretvorio klub.

Uz takvu apsurdnu transfer-politiku i stvaranje dugova, jasno je kako je došlo do toga o čemu priča Selimović.

Novim čelnicima Plavih, nakon što su dobili uvid u račune, vjerovatno se ledeni znoj počeo sljevati niz kičmu. Ako je suditi po izjavama trenutnog rukovodstva, nisu vjerovali očima u početku. Ušli su u klasičnu klopku hiljadu puta viđenu u bh. sportu, još sebe doveli u opasnost da im prethodnici poručuju kako je u njihovo vrijeme „bilo svega“.

No, upravo zbog toga i vrijedi sačekati najavu aktuelnog predsjednika Željine uprave o iznošenju preciznih podataka o trošenju klupskog novca. Kao i o krivičnim prijavama.

(Hajrudin Prolić/Scsport.ba)