in ,

Sin legendarnog Čkalje dao izjavu koja može samo raspametiti Srbiju, ali i mnoge u BiH

Sin legendarnog glumca Miodraga Petrovića Čkalje kazao je u intervjuu za Al Jazeeru da Srbija mora priznati da je u Srebrenici počinjen genocid.

Čuvajući kritičku dosljednost, Čedomir Petrović govori o ratnim, poratnim kao i aktuelnim političkihm dešavanjima na ovim prostorima, prije svega polazeći “od svog praga” – Srbije.

Za razliku od mnogih ljudi iz njegove branše, Petrović je uvijek govorio o nepravdi i nikad nije šutio.

„Sve se to stvara od rođenja. Tada se postavljaju stubovi vašeg budućeg života. Moj otac dosta je radio, a majka je cijeli život posvetila njemu i meni, našoj kući. Stanovali jedno vrijeme preko puta Radio Beograda i naš stan je bio uvijek pun glumaca, reditelja, pjevača, pisaca, muzičara. Zalutao bi i po neki slikar, na piće, pred zoru. Najviše što pamtim od svega, to je – smijeh. Davao se smijeh. I primao. Živjelo se za smijeh i od smijeha.

Moja baka po majci, Marija, bila je Mađarica. Suprug Božidar Mijatović, Srbin. Ubio ga je Hrvat. Mnogo kasnije udala se za Poljaka iz Varšave, Antona Gurskog. Bio je kuvar. Nana po ocu, došla je sa roditeljima iz Crne Gore, od Bogdanovića. Ima u meni crnogorske, mađarske, ali najviše srpske krvi, što mi u posljednjih mnogo godina baš i ne čini čast.

Lako je kritikovati tuđe. Možeš pisati i govoriti sve najgore o drugima. Još ćeš naići na sjajan prijem kod većine Srba, bićeš pravi junak – Srbenda. Al’, ne diraj u naše, sveto, najsvetije. Nismo mi zločinci. Ne bi mi ni mrava zgazili. Kakvo bombardovanje i ubijanje Sarajeva i ljudi? Kakva Srebrenica i genocid? Kakav Račak? Sve je to nama, mučenicima, namješteno.

Takvih koji tako misle i zbore sve je manje u Srbiji, ali je najveća šteta što tako govore i Vučić i Dodik. Kad oni budu “pritjerani uz duvar”, sve će se promijeniti, ali svi zločinci moraju biti kažnjeni i sve se mora pamtiti, da se nikad ne ponovi“, kaže Petrović.

Petrović je prije dvije godine javno pozvao Srbiju da prizna Kosovo. O očuvanju, odnosno uništavanju “srpskih svetinja” – što je često alibi u političkom potkusurivanju – konstatovao je: “Tamo je sveta srpska zemlja. Biće i dalje naši manastiri, čuvaće ih bolje od nas”.

„Stanovali smo, početkom pedesetih, na periferiji grada, u Profesorskoj koloniji. Preko puta, u jednoj kućici, u podrumu živjela su tri brata – Satki, Veap i Ramadan. Kao dječak, išao bih uveče kod njih na Bajram i Ramazan. Majka bi im poslala po meni narandže, a oni su meni nudili još uvijek tople baklave. Sjedio bih s njima prekrštenih nogu na zemlji, prekrivenoj šarenim ćilimom. Soba je bila mala i u njoj su spavali sva trojica. Bilo je toplo. Pucketalo je suho drvo iz ognjišta. Da li su mi drvenu muštiklu, da povučem dim-dva neke krdže koju su zavijali i pušili. Osjećao sam se dobro i sigurno. Za Svetog Nikolu dolazili bi kod nas na slavu, krstili se pravoslavno. Služili žitom.

Kada smo početkom šezdesetih počeli da odlazimo na godišnje odmore, ključeve smo ostavljali Satkiju. Zašto njemu? Zato što smo nekoliko puta ostavljali najbližim komšijama i uvijek bi po povratku primijetili da je sve ispregledano i ispreturano. Ormani, fioke… Satki je brisao prašinu, vjetrio stan, polivao i njegovao cvijeće. Ništa nije bilo taknuto, kao da nismo nigdje ni odlazili.

U novovjekovnoj historiji, dolazi do pojava čuvara manastira, koji su nazivani manastirske vojvode. U Metohiji i kosovskoj Drenici, tu su dužnost obavljali Albanci islamske vjeroispovesti. Čuvali su i Pećku patrijaršiju, manastire Devič i Dečane. Mnogi Albanci su poginuli čuvajuči srpske svetinje. Ginuli su, ali i ubijali svoju braću koja su željela da spale i unište srpske manastire i crkve. Ubijali su svoju braću da bi sačuvali nešto tuđe. Dali su besu.

Postojao je kult svetog kralja Stefana Dečanskog, koji je dugo je bio rasprostranjen i među Albancima islamske vjeroispovesti. O tome bi Srbija i mi, kao njen narod, mogli mnogo da naučimo. Kao dječak, obišao sam s ocem i majkom manastir Gračanicu. A na jednom zidu, među freskama, bili su ispisani na zidu potpisi tadašnjeg kompletnog fudbalskog tima Crvene zvezde“, prisjeća se Petrović.

Petrović je nedavno svojim blogom, zalažući se za pravo Crne Gore na samostalnu vjersku zajednicu, u žaru aktuelnih ostrašćenosti, izazvao pažnju javnosti.

„Ovo je borba između Đukanovića i Vučića. Borba dva koncepta vođenja države. Jedan, Đukanovićev, evropski, i Vučićev, prepun konflikata sa susjedima, na ivici ratova. U vremenima mira, on ne bi mogao opstati. Ovo je posljednja, od početka osuđena na propast šansa, da Vučić vrati Crnu Goru u sastav Srbije. U ovoj borbi, koja – kao i sve – ide preko naroda, nestaće i posljednji pogubni uticaj Putina i Rusije, na ovim dijelovima Balkana.

Voditi Crnu Goru, a biti napadan sa svih strana, nije nimalo lako. Hajde od neprijatelja i domaće fukare, to je vazda bilo, ali da te ruše braća, sadašnja srpska vlast i Srpska pravoslavna crkva, to je izdaja ravna svim onim, koje je Srbija činila i čini prema Crnoj Gori. Mnogo se uplićemo i zaplićemo u život Crne Gore i još uvijek ne možemo da prebolimo to što je otišla od nas i nikad se ne pitamo kako to da svi odoše, a mi ostadosmo sami.

Hoće Crna Gora da ima svoj jezik – neka ga ima. Hoće svoju samostalnu pravoslavnu vjersku zajednicu u Crnoj Gori – i to je njihovo pravo i ako ima božje pravde, dobiće je. I bilo bi pošteno reći, da nije bilo svih ovih godina Mila Đukanovića, da vodi Crnu Goru, mnogo toga ne bi imala, što danas ima i šta će imati ulaskom u EU“, smatra Petrović.

Kada je na jednoj bosanskoj TV prije nekoliko godina rekao da su Srbi u Srebrenici počinili genocid i izjavio saušešće zbog rušenja Vukovara, uz opasku da ne pripada takvom narodu, na njega su se doslovce obrušili srpski mediji. Na pitanje zašto je za njega takva distanca važna, i kakvu poruku šalje, Petrović odgovara;

„Na ovo pitanje, odgovorio bih rečenicama koje sam napisao prije godinu dana… Osjećam tugu, sramotu, poniženost, bijes, očajanje, nemoć, zbog onoga što se dogodilo tih nekoliko dana i noći u Srebrenici. Osuđujem i odričem se onih koji su učinili genocid nad nedužnim muslimanskim narodom. Onih koji su otvorili bezgraničnu ranu i probudili ili rodili mržnju prema srpskom narodu. Onih koji bi i danas da žive od ratova, pljačke, mržnje i krvi. Koliko će – i da li će ikada – sve ove strahote proći i da li će oni Srbi koji nisu krivi, moći jednog dana da pruže ruku i da im ruka bude prihvaćena od muslimanskog naroda?

Vjerujem da će doći to vrijeme. Ali, prije svega, moramo iskreno, jasno i glasno, da nas cio svijet čuje, priznati sve zločine pojedinih pripadnika srpskog naroda, nad onima s kojima smo nekada živjeli zajedno u jednoj zemlji. Moramo priznati da je počinjen genocid u Srebrenici. To prvo mora da učini vlast Srbije“, kaže on.

Petrović je ljubav prema BiH izrazio u više navrata i rekao da je za njega BiH posebna.

„Kao dječak, mislio sam da je Bosanac neko iz Bosne. Kasnije sam saznao da je Bosanac – Hrvat, Bošnjak i Srbin. Kad je došlo do strašnog zla, bilo mi je mnogo teško. Znam da će Bosna opet biti mirna, kada sva trojica postanu ponovo Bosanci. Pamtim ljude, dobre ljude, kada sam kao dijete išao na putovanja sa ocem i majkom. Bile su to turneje, na kojima je otac sa kolegama nastupao širom Bosne. Uvijek nas je dočekivao jedan čovjek, koji je sa toliko ljubavi prilazio svakom od nas. Bio je glavni organizator, domaćin i prijatelj u svim mjestima Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gdje su održavane priredbe. Nikada neću zaboraviti velikog druga mog oca, gospodina Kemu Šećerkadića. Mnogo kasnije, direktor Doma kulture u Bosanskom Šamcu, Hilmija Tabaković, bio je u svemu nasljednik Kemala Šećerkadića. Po dobroti i plemenitosti.

Jedne godine, za rođendan, dobio je otac u paketu, jastuk sa izvezenim njegovim likom. Slale su mu dvije sestre iz jednog malog mjesta nedaleko od Bosanskog Šamca. Imena se ne sjećam. Kada je počelo vrijeme bezumlja, otac je u jednom od posljednjih telefonskih razgovora, zamolio Hilmiju da se raspita kako su sestre. Već sutradan se javio. Bio je u selu. Sravnjeno je sa zemljom, a obje sestre ubijene. Bile su muslimanke. I sada, taj jastučić sa očevim likom ima posebno mjesto na trosjedu naše dnevne sobe.

Kada je u pitanju plaćanje cijene zbog otvorenosti i jasno izrečenih javnih, Petrović kaže da nema cijene za istinu i pravdu.

„Njih nema u Srbiji, protjerane su iz svih sudova i od svih sudija. Ovdje vlada bezakonje, koje sprovodi vladajuća SNS. U njihovim redovima niko nije kriv, niko suđen, niko osumnjičen, niko smijenjen… Kako nanovo podići stubove srpske države, vratiti zakone, pravdu, povjerenje u sudstvo? Pišući istinu o Srbiji, pišem istinu o sebi i mojoj porodici. To je neuporedivo dragocjenije i vrijednije, od svakog profesionalnog posla.

Šta smatrate važnim momentima u Vašoj privatnoj i profesionalnoj biografiji, onim koji se zauvek pamte? Koliko je, zapravo, put Vašeg oca zacrtao i Vaš? Stalno Vas pitaju da li je teško bilo živeti u senci slavnog oca…

„Imao sam toliko godina, da sam mogao zapamtiti jedno veče. Bio sam u krevetu i spremao se da zaspim. Majka je pored lampe čitala. Nekad bih uspio da ostanem budan i sačekam oca da se vrati iz pozorišta. Igrao je skoro svake večeri. Sagnuo bi se i poljubio me u čelo. Gotovo svaki put sam osjetio neki čudan miris na njegovom licu. Nikada ranije, a ni mnogo godina kasnije, nisam mogao da odgonetnem, šta je to bilo. Miris je bio je tajanstven, oštar, umirujući. Rekao sam u sebi, da bih kad odrastem, volio da mirišem isto kao otac poslije predstava. I kad sam prvi put, kao glumac, za određenu ulogu morao da zalijepim brkove, osjetio sam poslije toliko godina, taj najljepši miris na svijetu. Miris mastiksa. Sigurno, da su i moje kćerke osjetile taj miris kad su bile male. Milena je danas vanredni profesor Fakulteta muzičke umjetnosti u Beogradu, a Jovana diplomirana glumica.

Autor je knjige “Bilo nekad jedno vrijeme kad su ljudi bili bolji”. Kaže da su uspomene važne kao dragoceno sećanje, ali i kao iskustvena opomena.

„Negdje sam napisao, da ja nisam nikada išao na tenku u Rovinj, u kome sam ljetovao godinama. Koji je, iole normalan, Srbin, bacao cvijeće na tenkove i aplaudirao, kada su krenuli da ubijaju i ruše Vukovar ili da bombarduju Zagreb i Banske dvore i zločin – koji je ravan najmonstruoznijim razaranjima u historiji – kada su se topovske cijevi okrenule ka Dubrovniku i počele da ga ruše. Koliko smo zla činili jedni drugima. A opet, kao što se ne može bez vode, hljeba, soli i zraka, tako ne možemo živjeti dalje, jedni bez drugih. Radi srpske i hrvatske djece danas – i one koja će se roditi – da mogu da rastu sa sjećanjima i osjećanjima, sa kojima smo rastali moja generacija i ja, bez tereta prošlosti i bez žiga da potiču iz naroda koji su činili zločine jedni prema drugima. Bilo bi jedino moguće da Hrvatska pruži izvinjenje za zločine u Jasenovcu, a da Srbija izgovori izvinjenje, za zločine, počinjene s naše strane, prema Hrvatskoj i prema svom narodu u Dalmaciji, Lici, Baniji i Kordunu, kada je protjerano blizu 270.000 Srba, mnoge kuće opljačkane, spaljene ili porušene. Da Srbija i Hrvatska, kao što pjesma neumrlog Olivera kaže: Vrata otvore, za neka nova svitanja…

Televizijska serija “Neki čudni ljudi”, u njegovoj režiji i po njegovom scenariju, hronika je putujućeg pozorišta i tegobnog ali, misijom ispunjenog glumačkog života – pred Drugi svjetski rat, još je u “bunkeru”. Bila je posvećena njegovom ocu.

„Ljudi traže svoje porijeklo, svoje korijene, pretke. Ja sam u TV seriji “Neki čudni ljudi” pokušao da pronađem korijene moje profesije. Nešto što je mnogo uticalo na mene da realizujem ovu seriju, bio je tužan je i tragičan faksimil plakata, koji se čuva u Muzeju pozorišne umjetnosti u Beogradu, za predstavu Đido, pješačkog pozorišta Isaije Jokića iz 1895. sa pismom Zaharija Petrovića, jednog od glumaca, prijatelju Vladi. Pismo glasi: ¨Dragi Vlado, pošto artije ni pečata nemam to ti pišem na ovom plakatu od predstave.Odgovori mi da li je Dim.Stefanović Nišlić u Nišu i ako je tamo pitaj ga oće li da dođe kod nas jer smo u Vlasotincima izgubili tri člana zato što su stali u službu kod kapetana u srezu. Odgovori mi i pošalji mi koju košulju, ma to bila i tvoja. Adresa je: Zaharije Petrović, glumcu, Surdulica¨.

Bili su to putujući glumci. Umirali su mladi. Od alkohola i tuberkuloze. Igrali za večeru i flašu vina. Vječito gladni. Mnogima se ne zna ni grob. Spavali po memljivim hotelskim sobama, punim stjenica. Truckali se na volovskim kolima, išli pješice, po kiši, snijegu. Pravili sami kostime, dekor. Igrali pod svijećama, gasnim i karbidnim lampama. Patili od kostobolje. Negdje bi ih primali lijepo. Mnogo puta su bili ponižavani i maltretirani, a negdje i protjerivani iz mjesta.

U Engleskoj, u vrijeme Šekspira, na mnogim kafanama, pisalo je, “Zabranjeno za glumce i pse”! Kod nas, u Srbiji, za vrijeme vladavine Miloša Obrenovića, glumci nisu smjeli biti sahranjivani na grobljima. Samo van ograde. Gdje god bi došli – izazivali su ogromno interesovanje i pažnju mještana. Za njih su oni bili daleki, nedokučivi. Bili su “neki čudni ljudi”.

Oni su bili umjetnički misionari. Oni su preci svih velikih srpskih glumaca. Kažem, da ljudi traže svoje poreklo. Svoje korijene, rijetke. Ja sam pokušao da pronađem korijene profesije, kojom se čitav svoj život bavio moj otac, a kojom se danas bavimo moja kćerka Jovana i ja. Imao sam zadovoljstvo, da glavnu ulogu, koju sam pisao za oca, prihvati i odigra sjajno, veliki Mustafa Nadarević.

Da li se promenilo nešto danas, u odnosu države i naroda prema umetnicima, glumcima? Kod većine je to borba za puko preživljavanje.

„Prije nekoliko godina, vidio sam moju stariju koleginicu, odličnu glumicu, s kojom sam imao čast da igram u nekoliko predstava, kako prosi ispred crkve Svetog Marka. Vidjela je i ona mene. Pobjegli smo jedno od drugog. Od čega? Zašto? Koga je bila veća sramota? I zašto nas je bila sramota?

Čedomir Petrović je napisao da se “u našim glavama moraju dogoditi veliki lomovi i čišćenja”, da “moramo ispričati strašnu priču o nama”. Na pitanje šta je prethodno, neophodno za ovakvo “kristalizovanje” i čišćenje svjesti, sad i ovdje gdje živimo, odgovara;

„Pogled u sebe, u misli, u sjećanja, kod mnogih izaziva veliki strah od onoga, na šta će naići. Ima onih koji su prepuni zvjerstava, krvi, požara, rušenja… Bježati se nema gdje. Pratiće ih cijelog života. Ti zločinci žive dugo, dok im mozak ne istrune od zločina.

Te “glave” su odavno mrtve i kao žive. Vi, zločinci, ispričajte vaše “strašne priče” sinovima i unukama, uveče pred spavanje. Pokušajte da ih uspavate pričama o Srebrenici, Drenici, Vukovaru… O djeci ubijenoj. O psima obješenim o žicu. O silovanjima. Kako ste palili kuće u kojima im je neko, nekad, čitao priče pred spavanje. Godine 1998. u Prekazu, u oblasti Drenice, velike vojno policijske srpske snage, naoružane tenkovima, samohotkama i artiljerijom, opkolile su kuću porodice Adema Jašarija i tri dana i tri noći pucale su bez razlike i na žene, djecu i ostale civile. Helikopteri i vojna vozila zasipali su seoske krovove rafalima, a onda su policijske snage ušle u selo, pucajući na kuće. Srpske snage sigurnosti uz pomoć srpske vojske likvidirale su 56 članova porodice Jašari. Među njima 18 žena i 10 djece. Zatrto je sjeme i izvršen genocid nad jednom porodicom. Toj djeci, nisu više potrebne bajke. O njima se mogu pisati neke nove “krvave bajke”, kaže on.

Kada je u pitanju budućnost Srbije Petrović kaže da je očekuje težak i neizvjestan put.

„Sa optimizmom gledam u odlazak Vučića i SNS sa vlasti. Sa pesimizmom gledam na dolazak nekih novih ili povratak starih. Srbija mora prvo da uđe u EU i NATO, pa tek onda uz njihovu pomoć da počne da postaje normalna država. Biće to težak i neizvjestan, dug put.

U jednoj porodici iznenada umrlo četvero djece. Do prošle sedmice niko nije znao zašto

OMILJENI GLUMAC I ZABAVLJAČ U BOLNICI: Ne znam hoću li biti dobro!