Aiša Purak

Aiša Purak: Bošnjakinja i njena politička i vjerska buduċnost među Bošnjacima

Kolumna Posljednje

Dok sam sretno odrastala u kuċi svog rahmetli babe Hurme Beċiroviċa i rahmetli mame Salihe Beċiroviċ ili Šeċe – kako su je svi zvali, uz svoju braċu, njih petoricu i jednu sestru, nikada nisam osjetila niti znala šta je to neravnopravan odnos ili spolna diskriminacija. Nisam osjetila razliku među muškom i ženskom djecom, niti su moji roditelji braċi davali poseban status samo zato što su bili muškarci.

Piše: Mr. Aiša Purak, BHDijaspora.net

Svako od nas sedmero djece imao je svoje obaveze i poslove, jer u našoj se porodici moralo raditi. Bili smo velika porodica koja je živjela od poljoprivrede. Kopalo se, oralo, kosilo i sušilo sijeno, čuvale su se krave, a jagode i borovnice brale i na pijaci prodavale te se od toga kupovala obuċa i školski pribor. Proljeċa i ljeta su bila teška dok su zime bile lakše i više se vremena imalo za odmor, druženje i čitanje. Ponekada mi se činilo da su škola i mekteb bili samo usputna destinacija, haman tek toliko da se malo predahne od obaveza i poslova. No, voljela sam i školu i mekteb. Voljela sam svoje učitelje i svog hodžu, rahmetli Ramiju Efendiċa. Kako u kuċi, tako ni u školi ili u mektebu nisam osjetila neravnopravnost ili spolnu diskriminaciju. Radili smo šta se od nas očekivalo, prema svojim moguċnostima i kapacitetima – zajedno – braċa i sestre, učenici i učenice, i prema svojim zaslugama bili nagrađivani.

Od svog rahmetli babe i mame, moja braċa: Husein, Hasan, Ibrahim, Hilmo i Nesib, kao i moja sestra Zemina i ja uvijek smo dobijali  ljubav i pažnju. I to je ono što nam sada, odraslim osobama koje već imaju svoju djecu, ponajviše i nedostaje. No, čini mi se da smo posebno nas dvije, sestra i ja, imale povlašten status. Babo bi imao običaj reċi braċi: “Njih dvije ne smijete ni ružno pogledati!” I tako smo se moja sestra Zemina i ja uvijek osjeċale posebnima, valjda zato što je nas bilo samo dvije sestre, pa su nas roditelji gledali kao svoje oči u glavi. Godine su prolazile i nakon završetka osnovne škole, sjeċam se babe kako mi je rekao: “Eh, moja Ajša, šteta što si žensko, inače bi mogla državom vladati.” Naravno, ignorišuċi tako veliki kompliment od svog oca koji je očito vjerovao u mene, ali i razočarana njegovom konstatacijom o meni kao “žensku”, odmah sam se pobunila i žustro odgovorila: “Pa, šta ako sam žensko. Takvom me je Bog stvorio. Kakve ima veze što sam žensko!” Bez daha sam sve to svome babi rekla. A moj babo, molim milostivog Allaha, dž. š., da mu da najljepše mjesto u Džennetu, koji nije bio školovan čovjek ali je imao prirodnu inteligenciju, blagim očinskim glasom mi reče: “Pa, zato što je naše društvo surovo i grubo, nema veze koliko si sposobna, muškarci vladaju, a ne žene.”

Gdje su Bošnjakinje ambasadorice?

Nedavno sam čula sličnu priču od jedne mlade Bošnjakinje u gradu Hartfordu, u Americi, gdje sam imala promociju svoje knjige o našim muhadžirima u Americi. Poslije promocije knjige otvorila se diskusija i promakla se neizbježna tema o tome gdje su Bošnjakinje u javnom životu, kako u Bosni tako i u dijaspori? Gdje su Bošnjakinje u džematskim odborima? Gdje su Bošnjakinje u državnim institucijama? Gdje su Bošnjakinje ambasadorice? Postoji li vjerska prepreka za Bošnjakinju da se uključi i javni život? Ova i mnoga druga pitanja se postavljaju na skupovima na kojima se nalaze žene, i obično tamo i završavaju.

Pošto nemamo još predstavnika za žene u našim institucijama koje bi radile na ovim pitanjima i tražile adekvatnu soluciju, ova diskusija me je ponukala da napišem ovaj tekst te tako pokrenem konverzaciju o manjku i nezastupljenosti Bošnjakinja u našim državnim i vjerskim institucijama koje bi radile na boljitku Bošnjakinja i pripremale i uključivale ih javni društveni život. Iskreno mislim da je naše bošnjačko društvo dovoljno sazrelo da se o ovim temama može ozbiljnije pozabaviti. Potrebne su nam tribine, potrebno je pisati i govoriti o manjku i nezastupljenosti Bošnjakinja u našim državnim i vjerskim institucijama.

 

Naša mlada, neustrašiva i ambiciozna Bošnjakinja je izrazila želju da jednog dana pomogne svom narodu, te otvori vrata drugim Bošnjakinjama da se aktivno uključe u javni život. Živeċi na zapadu shvatila je da promjene možeš donijeti preko investiranja i politike te je poželjela da  studira upravo politiku i da se uključi u nju. I kako sama kaže: “Ako nisi za stolom gdje se prave i donose odluke, nemaš nikakvog uticaja na važne odluke koje se tiču svih nas. Jednostavno, ne postojiš.” Tu svoju želju saopćila je svom babi tražeċi od njega podršku i savjet. Njen babo, naravno, kao i moj, znajuċi šta je politika i sve njene težine i izazovi, posavjetovao ju je te joj rekao da sebi izabere nešto drugo i na kraju kazao: “Mani se politike, to je za muškarce.”

 

Ova mlada Bošnjakinja kao i ja smo sretne što smo imale babe koji su nam dozvolili da idemo u školu i iz svoje ljubavi prema nama željeli nas zaštititi trnovitog puta koje nosi sa sobom uključivanje u javni život. Ne samo prepreke i glasine koje dolaze od patrijarhalnog društva i muškaraca, nego, možda čak i oštrije, od samih žena prema ženama aktivisticama. Tu sudbinu su doživljavale aktivistice svijeta koje su se morale boriti ne samo s politički jakim muškarcima i njihovim patrijarhalnim svjetonazorima, nego i sa ženama koje su ih zdušno podržavale. Velika razlika u prvim godinama islama se osjeċala među ženama iz Meke i Medine. Žene Meke su bile više patrijarhalno odgojene zbog apsolutne muške dominacije u društvu. Muškarci Meke su se bavili trgovinom dok su žene uglavnom ostajale kuċi i bile u potpunoj zavisnosti od svojih muževa ili kasnije sinova, dok su žene Medine zajedno sa svojim muževima zajedno radile na poljoprivredi te se više kretale i imale više slobode. Poznat je i slučaj čuvenog drugog halife Omera, r. a., koji se žalio Poslaniku na neposlušnost svojim muževima žena iz Meke nakon što su učinile hidžru i vidjele kako žive žene Medine i kako je njihov život bolji i lakši u odnosu na život žena Meke.

 

Uz svog babu zavoljela sam knjigu i čitanje. Čitajuċi s njim glasila naše Islamske zajednice koja su u to vrijeme bila alternativa komunističkim pisanim izvorima. Posebno je list Preporod, kojeg sam obavezno čitala od početka do kraja, svojim taktičnim pisanjem i uredništvom učvrstio moj vjerski identitet, proširio moje vidike, uveċao moju maštu. Dosta smo čitali Glasnik, Takvim, a poslije kada mi je brat Husein krenuo u Gazi Husrev-begovu medresu i Zemzem koji je 1968. pokrenulo udruženje učenika Gazi Husrev-begove medrese.

Vjerovanje i podrška mog rahmetli babe, a poslije i mog supruga Midhata Purke pomogli su mi da danas mogu pisati, govoriti, analizirati, voditi projekte, osnivati zajednice i biti glas hiljada žena koje nemaju prilike iskazati svoje mišljenje.

Pitanje koje slijedi poslije ovog podužeg uvoda je koja je zapravo glavna barijera na putu Bošnjakinje posljednjih stotinjak godina, a koja ju je učinila politički, obrazovno i vojno nepripremljenom i sakatom. Politički nespremnom da bi uplovila u političke vode i zauzela značajne državne i vjerske pozicije. Obrazovno nespremnom da bi pokrenula i mijenjala obrazovne programe u kojima bi se mlade Bošnjakinje pripremale za buduċnost. Vojno nespremna da se svakih nekoliko dekada prebrojava broj silovanih i ubijenih Bošnjakinja. Neminovno pitanje koje biva postavljeno je kakva je lekcija naučena iz proteklih genocida nad Bošnjacima i Bošnjakinjama. Na kakvim pripremama i programima radi naša politička i vjerska elita da bi zaštitila Bošnjakinju od buduċih silovanja? Možda bi trebali malo bolje proučiti slučaj mlade 20-godišnje Bošnjakinje s Bara (selo kod Sjenice) Emine Bučan.

Ova mlada dvadesetogodišnja djevojka je herojski branila svoju vjeru, svoj identitet, svoj dom, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili i kojima je smrt bila neminovna u toku velike četničke ofanzive u januaru i februaru 1943. godine na Bihor, Pešter i Limsku dolinu. U toku je bio četnički projekt da se potpuno  uništi muslimansko stanovništvo  na tim prostorima. Kada joj je nestalo municije, hrabra Emina je pošla u hambar da preuzme municiju i nastavi svoju junačku borbu, ali su je četnici uhvatili. Prepoznavši među njima komšiju četnika, obratila mu se riječima: “Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“. Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio ju je ne dozvolivši da je razjarena četnička grupa siluje. Ovaj čin žrtvovanja mladog života za odbranu djece, starih i iznemoglih, za odbranu svoje vjere i vjerskog identiteta te za obraz, čast i dostojanstvo muslimanki, ostaje simbol i primjer buduċim generacijama. Nažalost, veċina naše omladine nije nikada čula za ovu mladu bošnjačku heroinu. A trebali su. Kada je napadnuta Banja Luka i njena okolina 1737, čitavu jednu četu u odbrani Banje Luke sačinjavale su žene. Ne zna se ime ove bošnjačke heroine koja je poginula u borbi s uskocima u 17. stoljeću, ali je ostao spomen na ženu koja je branila svoj toprak i svoj identitet. U haremu džamije u Cernici u Mostaru ostalo je zabilježeno ime Hane Hrvićeve koja je “branila Mostar od Stojana Jankovića”.

Vjerujem da su Bošnjakinje imale državne i narodne resurse kojima raspolažu elitni krugovi državnih i vjerskih institucija, da bi se više znalo i ovoj narodnoj heroini kao i mnogim drugima. Naprimjer, u Donjem Vakufu, pored ceste koja skreće za Bugojno, u travi postoji epitaf na kojem piše “šehid-djevojka”. Ova mlada heroina kao i heroine posljednje agresije na Bosnu zaslužuju spomen-obilježje gdje ċe mlade Bošnjakinje zijaret činiti i spremno dočekivati dželate koji im budu napadali vjeru i čast.

Inače prvo masovno stradanje žena na području Bosne desilo se u prvom stoljeċu po Isau, a. s., kada su Rimljani na obalama istoimene rijeke Bosne u krvi ugušili posljednja ilirska plemena, koja su do tada hiljadu godina nastanjivala zapadni Balkan. Ponosne ilirske žene, prema zabilješci rimskih hroničara, braneći svoja ognjišta bacale su se s djecom u naručju sa zidina Citadele Ardube, sadašnjeg Vranduka, i uzvikivale: “Radije smrt nego ropstvo”. Kada su Rimljani nakon višestrukih i bezuspješnih pokušaja napokon ušli u Vranduk, vidjeli su prizore od kojih im se, prema legendi, ledila krv u žilama. Žene su se s malom djecom bacale sa zidina starog grada da ne bi pale u ropstvo, a preostali muškarci su izvršavali samoubistvo iz istih razloga.

Posljednih stotinjak godina, žene svijeta, uključujuċi i muslimanke, pokušavale su poboljšati svoje životne uvjete i uključiti se u javni život te proces donošenja zakona koji ponekada upravo najviše njih pogađaju. Žene zapada, koje su se uspjele obrazovati, brže su se izborile za svoja prava negoli žene koje nisu uspjele steći obrazovanje. Prema izvještaju UNESCO-a, 130 miliona djevojčica između 6 i 17 godina ne pohađa škole, a 15 miliona djevojčica nikada nije kročilo u osnovnu školi, uglavnom u podsaharskoj Africi.[1]

Među njima je veliki broj muslimanki širom svijeta čija stopa nepismenosti dominira na svjetskoj ljestvici neobrazovanja i koje i danas žive u veoma teškim životnim uvjetima. Da ironija bude još veċa, prvi imperativ, prva naredba Uzvišenog je upravo naredba da se uči i izučava: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alaqa, 1-5). Ne zbog vjere islama, nego ponajviše zbog strogog patrijarhalnog društva, muslimankama svijeta pa tako i Bošnjakinjama, istina manje u posljednjih stotinjak godina, uskraċena je prilika obrazovanja a samim tim i interpretacija vjere i glavnih vjerskih izvora islama Kur’ana i hadisa, što je, naravno, osakatilo i muslimanku i stavilo je u inferiorni položaj. Iako je samo osnivanje ženske Gazi Husrev-begove medrese koja egzistira veċ od 1933. s prekidima bila brilijantna ideja, čak ni do današnjeg dana svršenicama ove škole nije određena jasna društvena uloga. U posljednih nekoliko godina vide se neki pomaci na tom polju, ali veċina svršenica nema ama baš nikakvu šansu za zapošljavanjem ili aktivnim djelovanjem u sklopu Islamske zajednice. I one sretne koje su dobile priliku, uglavnom su tu zahvaljujuċi svojim muževima imamima ili očevima ili drugim vezama. Vrijedno je napomenuti da je 1940. ulema-medžlis donio odluku da se ona nazove Gazi Husrev-begova ženska medresa i da bude osmorazredna srednja stručna škola. Ova škola radila je sve do ukidanja 1949. te ponovno počinje s radom 20. novembra 1978.[2] Od 1978 godine do danas, samo Gazi Husrev-begova ženska medresa u Sarajevu  je dala 34 generacije svršenica ove ustanove. Ovo su zasigurno djevojke koje spadaju među najinteligentnije i najtalentovanije iz naših bošnjačkih redova.

I pored najbolje namjere, mora se postaviti pitanje, bi li ovi naši mladi bošnjački kapaciteti bolje služili društvu da su bili usmjereni u medicinu, inžinjerstvo ili u bilo koju drugu oblast gdje bi se njihovi talenti razvijali i napredovali. Iskreno se nadam da ċe se pitanje ženskih medresa adekvatno riješiti, što je naravno posao sadašnjih vođa u našoj Islamskoj zajednici.

Još jedan od glavnih razloga napada na žene jest i njena ljepota, privlačnost i atraktivnost koju muškarci osjeċaju prema njima. Dok ženu Zapad sve više promoviše, koristi u marketingu za prodaju mnogih svojih proizvoda, reklamira raskošno lijepu i golišavu te koristi njeno atraktivno tijelo da poveċa svoj profit, dotle je Istok sve više pokriva i sakriva. Mada su metode različite, ideja je ista i kod zapadnog i istočnog muškarca. Oba je vide kao predmet, seksualni objekt kojeg treba ili što više otkriti ili što više pokriti. A žena nije vlasništvo ni zapadnog ni istočnog čovjeka. Ona je subjekt sama za sebe. Sa svim obavezama i pravima kojima ju je Allah, dž. š., obavezao. Prije svega, žena je rob Božiji koji teži Allahovom zadovoljstvu i vidi svoju svrhu u službi, prvenstveno svome Stvoritelju.

Ovdje ċu navesti rahmetli Huseina Đozu i njegovo mišljenje na ovu temu: “Neispravno je, pa čak i nepošteno, od muškaraca što na razne načine pokušavaju opravdati svoje slabosti i grijehe zavodljivošću žene. Čovjek bi htio da sebe spasi na račun žene. Zato ju je izolirao od društva, zatvorio u kuću i zamotao je u feredžu i zar. Na ženu se gledalo kao na izvor zla. Eto, njen glas, koji je mnogo milozvučniji i melodičniji od glasa muškarca, ne smije se čuti, jer može muškarca  izazvati. Ovakav  odnos  prema  ženi  nije  bio ispravan. Žena nije izvor zla. Ona, kao majka, predstavlja izvor najveće plemenitosti, najviših ljudskih osjećaja i svega što je lijepo i uzvišeno.”[3]

Allah, dž. š., voli svoje robove. Nekoliko ajeta je direktno poslano Poslaniku zbog pitanja i tuge žena. Primjera je mnogo, a navest ċu nekoliko. Plemenita ashabijka Ummu Kulsum je prva nakon Poslanika učinila hidžru iz Mekke u Medinu. Međutim, njena dvojica braće su došla za njom iz Meke u Medinu i tražili da se vrati odmah u Meku shodno Ugovoru na Hudejbijji.  Uzvišeni Allah je povodom ovog događaja objavio kur’anske ajete poništivši dio ugovora koji se odnosi na žene muslimanke.

“O, vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih – a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo – pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboškinje ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.” (El-Mumtehina, 10)

Potom je Ummu Kulsum dala prisegu Poslaniku, a. s., na poštivanje uvjeta koji su navedeni u nastavku sure El-Mumtehine: “O, Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati – ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv.” (El- Mumtehine, 12)

Zatim primjer Ummu Seleme, r. a., koja je bila povod objavljivanja ajeta: „Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio….” (El-Ahzab, 35), jer je pitala zašto se Kur’an obraća muškarcima bez spominjanja žena.

Drugi primjer je primjer Havle bint Sa’lebe, r. a., koja je došla Poslaniku, a. s., pa se požalila na svoga muža  riječima: “Allahov Poslaniče, on je moju mladost potrošio. U svojoj utrobi sam mu zaredom nosila djecu sve dok nisam zašla u godine, a rađanje djece prestalo, da bi mi onda rekao: Ti si mi kao leđa moje majke. Allahu, ja se Tebi na njega žalim.” Nije mnogo prošlo, a Džibril, a. s., dođe sa ovim ajetima: „Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala.” (El-Mudžadele, 1)

Bošnjakinje su zasigurno u boljem položaju u odnosu na muslimanke u drugim područjima svijeta gdje su muslimani veċinski broj stanovništva. Jedan od razloga je što se  nalaze u Evropi i koriste prava za koja su se zapadne žene izborile u posljednih nekoliko dekada premda je islam još prije 1.400 godina dao sva ova prava ženi koja moderne žene danas uživaju: pravo na posjedovanje lične imovine, pravo na obrazovanje, pravo na izbor bračnog druga, pravo na učestvovanje u javnom životu, pravo na obnašanje državnih institucija, pravo na predvođenje džemata (ženama), pravo izdavanja fetvi itd. Ovo su samo neka od prava data ženama dolaskom islama.

Istina, Bosna je u 20. i 21. stoljeċu prolazila kroz turbulentna vremena, okupacije i podjela Bosne i Hercegovine, dva svjetska rata, pogibija velikog broja muslimana, seoba muslimana u Tursku, u Drugom svjetskom ratu ponovan pokolj i ubijanje muslimana koje su proveli četnički i ustaški pokreti, isti scenarij i u periodu između 1992. i 1995, Titova Jugoslavija te marginalizirani i neravnopravan položaj muslimana, kriza vjerskog i nacionalnog identiteta, agresija na Bosnu i Hercegovinu, genocid nad Bošnjacima, posljedice rata i genocida, neimaština, traume, spore reforme i korupcija.  Sve je to, naravno, imalo drastičan učinak na Bošnjake i Bošnjakinje.

Ovdje je važno istaći da je možda jedan od najopasnijih ali i najizazovnijih sistema za Bošnjake  uopće upravo bila Titova Jugoslavija. S jedne strane su dali progres, otvorila su se vrata ženama.  Dat im je posao, obrazovanje, sloboda učešċa u društvenom životu, pravo na učešċe u partiji. No, zauzvrat su im oduzeli vjerski identitet. Nudili im javno odricanje vjere i prihvatanje ateizma.

Nema razloga da do sada nema više žena na političkoj areni ili žena muftija. Naravno, preambiciozno je o tome govoriti kada još nemamo ni mnogo uposlenih Bošnjakinja u državnim ili islamskim institucijama. Naša bošnjačka dijaspora je u potpunosti zakazala na tom polju.  Tako da sada, nakon toliko godina, u potpunosti razumijem riječi svoga babe.

Vrijedno je napomenuti da je bilo, kao što ima i danas, Bošnjaka koji su aktivno promovisali uključenje Bošnjakinja u javni život. Jedan od njih je svakako i reis Džemaludin Čaušević koji je zagovarao da je ženi potrebno obrazovanje, i vjersko i svjetsko. Žena koja ne sudjeluje u sticanju sreće za svoju zajednicu i žena koja samo služi kao predmet prostirke, daleko je od toga da bude ljubljena istinskom ljubavi od pametna i učena čovjeka. Takvoj je ženi upravo nemoguće u pravom smislu odgajati djecu, uređivati kuću i biti učesnik u sticanju sreće za svoju domovinu, za svoju vjersku zajednicu.”[4]

Ako smo ranije mogli krivicu prebacivati na Turke, Austro-Ugarsku, Kraljevinu Hrvata Srba i Slovenaca, dva svjetska rata, Jugoslaviju, agresiju na Bosnu i Hercegovinu i poslijeratno stanje, sada nemamo više koga kriviti za naše neuspjehe, za vidnu neuključenost Bošnjakinja u državne i vjerske institucije na svim nivoima. Promjene mogu doċi iz dvaju pravaca. Od samih Bošnjakinja da se organizuju i od svojih mjesnih i džamijskih predstavnika počnu zahtijevati veće učešće u procesu odlučivanja u svim javnim i društvenim segmentima. Ili, pak, da vlast počne davati sredstva koja će pomoći ženama za brže osposobljavanje i uključivanje u javne institucije, isto važi i za naše vjerske institucije. U naprednim zemljama promjene dolaze iz obaju pravaca, na nama je da vidimo u kom pravcu će Bosna i Bošnjakinja krenuti. Kur’anski ajeti koji se trebaju češċe čuti na našim hutbama, skupovima, govorima su sljedeċi: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alaqa, 1-5) Zatim ajeti sure: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati – Allah je doista silan i mudar.”
(Et-Tawbah, 71)

[1] http://www.worldbank.org/en/topic/girlseducation

[2] http://www.medresa.ba/historijat/

[3] Đozo, Husein, Fetve, Sarajevo, 1999,  str. 60

[4] Čaušević, Džemaludin, Ocjena jedne knjige, Novi Behar, vol. I, br. 24, 1927/1928, str. 393

Leave your vote

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.