Ovo je virus koji nas je zaustavio u ratu protiv samih sebe!

Svijet je nešto moralo zaustaviti. Nešto nevidljivo i prijeteće, malo, zlokobno i nepoznato. Nešto što nismo mi sami. Iako želimo uvjeriti sebe koliko smo moćni i inteligentni, mi smo smo ohole neznalice koje misle da im pripada zrak, voda i sunčeva svjetlost. Ništa nam ne pripada, sve nam je poklonjeno.

Ratovi nas nisu zaustavili, mada su nam zaprljali duše i ruke, nisu nas zaustavili zato što smo im dali uzvišena imena… Obrambeni, domovinski, građanski, rat potpore miru… ali nismo si priznali da je svaki rat krv, krv koja potapa našu svijest. Vlastita povijest bezumlja nas ne zaustavlja, zato što povijest pišemo sami sebi, mi “pobjednici”.

Ne zaustavlja nas smrt milijuna gladnih, jer to su samo neki drugi, egzotični i manje korisni ljudi. Ljudi koji su sami “skrivili” svoje siromaštvo, glad, neznanje i umiranje.

Ne zaustavlja nas čak ni očiglednost da smo oskrnavili jedinu domovinu koju imamo, planetu Zemlju i njena nevina bića. Vjerujemo da su oni ovdje zbog nas i stoga imamo pravo obezvrijediti ih, oduzeti im zrak, vodu i zemlju, da imamo pravo ubiti i posljednju bijelu žirafu, jer mi smo mislena vrsta a ne oni. I mislili smo pritom ostati netaknuti!?

Ne zaustavlja nas besmisao naših svakodnevnica. Trivijalnosti instagrama, lajkova, crvenih tepiha i lažnih ljepota prepunih dramatičnih emocija kojima pokušavamo dati si na važnosti a važnosti nemamo, jer ubili smo i posljednju bijelu žirafu i njeno nevino mladunče.

Ne zaustavlja nas ni istina da nismo gospodari Univerzuma, zato što mislimo da smo sami i jedini u nečemu što se zove Beskraj. Propitujući taj Beskraj mi ipak nismo postali skromni i zadivljeni pred njegovom veličinom, skladom i smislom, samo smo si objasnili kako smo nastali nasumičnim nakupljanjem bjelančevina u beskrajno dugom vremenu.

I taj smo beskraj dodirnuli svojim civilizacijskim smećem kojim želimo uvjeriti sebe koliko smo moćni i inteligentni, ali smo smo ohole neznalice koje misle da im pripada zrak, voda i sunčeva svjetlost. Ništa nam ne pripada, sve nam je poklonjeno.

Poklonjeni smo jedni drugima, ali to ne možemo vidjeti jer smo svoju inteligenciju odvojili od inteligencije Univezuma. I na kraju, takvi kakvi jesmo, odrekli smo se individualne odgovornosti i proglasili je kolektivnom, a ova se civilizacija zaklinje u individuu.

ZATO je došao ON. Dali smo mu ime, Covid 19. Došao je kako bi nam pokazao kako nas neće utješiti ni sve naše teorije zavjere, ni sve naše olake prosudbe, ni relativizam, ni banalni Covida humor. Neće nas od nas samih spasiti ni sva naša znanost ni sav naš novac, jer njime ionako ne možemo kupiti ništa životno važno.

I zato se neki viši, nama nevidljiv i pravedan red pobrinuo da se zaustavimo i upitamo kuda zapravo idemo. I nije slučajno što nas je taj smisleni red poslao u našu intimu, izolaciju i samoću, zato što odgovore možemo pronaći samo ako konačno ostanemo sami sa sobom, jer svi odgovori su već u nama.

Zato, trebamo postati mirni, ponizni i zahvalni što nas je nešto zaustavilo u tom ratu protiv samih sebe, što nas je zaustavilo na korak do ponora prema kojem tako hrabro i bezumno hrlimo. Zato trebamo biti zahvalni za ovo vrijeme samoće i neizvjesnosti, da bismo, konačno, zavirili u svoje živote i svoj svijet, a ne tuđi.

I ako pogledamo kroz naše prozore, proljeće je i sunce sja bez obzira na nas, ali mi više baš i nismo sasvim isti. A kada se sve završi, a završit će se, pokušajmo ne zaboraviti što smo spoznali u vlastitoj intimi koje smo se jednom prije tako nesmotreno odrekli.

Mislenim bićima pripada svijet smisla, ljubavi i duha, jer modelirani su po slici savršenog Bića, Bića ljubavi.